Igor Zrno Hrvatskoj je zajednici u Švicarskoj poznat kao jedan od ljudi koji stoje iza projekta Mirakul Weine, distributera Hrvatskih regionalnih vina u Švicarskoj, no ja sam se s njim našao i popričao zbog njegove osebujne, posebne i svakako zanimljive životne priče. U samom centru Altstettena, u simpatičnoj brasseriji koja je po interijeru jednako mogla biti smještena i negdje na jugu Hrvatske, nedaleko od njegovog radnog mjesta u Emilu Freyu gdje radi kao autolimar, razgovarali smo o njegovom životnom putu koji ga je preko Cavtata dva puta odveo da bi ga potom doveo nazad u Švicarsku.
„Moj otac je došao tu osamdesetih godina.“ započeo je svoju priču Zrno. „Kad je počeo rat u Dubrovniku, povukao je i nas za sobom. Tada smo bili u Davosu, gdje je otac nekoliko godina radio u gastronomiji. Ja sam tada bio dijete koje je ostavilo svoje korijene u Hrvatskoj, u mom Cavtatu, i za mene je to iskustvo bježanja pred opsadom bilo poprilično surealno. Pazi, mi smo bježali od bombi, spašavali živu glavu. Iščupan iz djetinjstva, povučen u državu ili život koji je bio potpuno drugačiji od onoga što sam znao do tada, ostavi traga: ne znaš jezik, nemaš prijatelje, pokušavaš se pronaći, još u tim godinama… Vrijeme prilagodbe je bilo teško i tu mi ništa nije djelovalo toliko trajno. Kad danas razmišljam o tome, mislim da mi nije pomagala ni činjenica da smo stalno govorili kako čekamo da rat završi da se možemo napokon vratiti dolje, ali eto, isto to „vratit ćemo se” mom ocu traje već 40 godina, a rat je gotov već skoro 30.”, kroz smijeh mi je u jednom dahu ispričao o potencijalno najstresnijem razdoblju svog života.
