https://croatis.ch/wp-content/uploads/2022/02/Ivan_Mestrovic-223×300.jpg[/fusion_builder_column_inner]
Ivan Meštrović
(Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883 – South Bend, SAD, 16. I. 1962)
Prije 60 godina, 16.siječnja umro je Ivan Meštrović u South Bend, Indiana, SAD, američki kipar hrvatskog porijekla poznat po svojim hrabro rezanim figurativnim spomenicima i reljefima. Rođen je 15. kolovoza 1883., u Vrpolju, Slavonija, Austro-Ugarska [sada u Hrvatskoj], sin hrvatskih seljaka iz sela Otavice, u blizini Drniša.
https://croatis.ch/wp-content/uploads/2022/02/Grgur-Ninski-e1643743982623.jpghttps://croatis.ch/wp-content/uploads/2022/02/Kip_Nikole_Tesle_Zagreb_-_jug-scaled-e1643744205435.jpghttps://croatis.ch/wp-content/uploads/2022/02/750ruderboskovic-e1643744343354.jpg
Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti u kojima je postigao pronicavu psihologizaciju fizionomije (Tomislav Krizman, 1905; Moja majka, 1909; Ruža Meštrović, 1915; Vladimir Becić, 1928; Johann Wolfgang Goethe, 1932; Olga Meštrović, 1935; Mate Meštrović, 1941).
Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920–23; mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, 1926–32; Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934–38; Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd, 1938). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina, nadahnutu starohrvatskim crkvicama (1938), i reprezentativnu obiteljsku palaču (1931–39), danas Galerija Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine (1937–41) u Splitu. Galerija čuva i u stalnom postavu izlaže većinu njegovih djela, a s parkom skulptura čini jedinstvenu cjelinu; obnovljena je i s novim postavom otvorena za javnost 1998.
https://croatis.ch/wp-content/uploads/2022/02/732bisStrossmayer-e1643744621178.jpghttps://croatis.ch/wp-content/uploads/2022/02/ZagrebMestrovicevPaviljon-e1643744839114.jpg
Nakon 1945. prevladavaju biblijske teme i portreti; tada je nastalo još nekoliko njegovih značajnijih radova, među kojima se ističu Rimska Pietà (1942–46) te Job, Atlantida i Perzefona (1946).
Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice XX. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Snažno je utjecao na suvremenike; njegovi najdosljedniji sljedbenici bili su T. Rosandić, M. Studin i D. Penić, a pod njegovim su utjecajem stvarali F. Cota, J. Turkalj, F. Kršinić i L. Lozica. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970).
