O Karlu Rühmannu odjednom se puno piše i puno zna – da je rođen u Jugoslaviji i odrastao u doba totalitarizma, koji je, kao dijete neuklopljeno u okolinu, itekako osjetio na svojoj koži. Svoje je doživljaje i svoje viđenje toga doba opisao u svom prvom romanu Glasmurmeln, ziegelrot, prevedenom na hrvatski kao Pikule ciglene boje. Iako naglašava da je riječ o romanu, dakle o fikcionalnome tekstu, u kojem nije imao namjeru tražiti neke objektivne istine o vremenu u kojem se radnja zbiva, upravo to da je osobno proživio vrijeme o kojem piše daje knjizi posebnu autentičnost. Početkom lipnja 2020. godine izašao mu je drugi roman – Der Held ili na hrvatskome jeziku Heroj. Radi se o dvojici visokih oficira koji su nekad služili u istoj vojsci, a onda su se u ratu našli na suprotnim stranama. Sud u Den Haagu je jednoga oslobodio, a drugoga osudio, stoga je na prvi pogled ovaj prvi heroj, a drugi je zločinac. No, stvari naravno nisu tako crno-bijele. Za taj je roman Karl Rühmann prošle godine bio nominiran za „Schweizer Buchpreis“.
Razgovor smo vodili u Zürichu, u više navrata, na hrvatskome jeziku.
Kakav je osjećaj biti nominiran za tako prestižnu švicarsku nagradu?
Osjećaj je u svakom slučaju prekrasan, nakon nominacije slijede pohvale, čitanja, nastupi. Iako, moram reći da sam veća priznanja očekivao za Pikule, jer je ta knjiga originalnija. Kod druge nisam više mislio na nominaciju. Pisanje je osamljen posao, pun dvojbi vodi li to nekamo i hoće li funkcionirati. Nagrada je potvrda da sam posao napravio kako treba. Važno mi je da kada ja napišem priču, Vi u njoj čitate svoju priču, važno mi je podijeliti doživljaje. Onaj tko je tu knjigu predložio za nagradu, dokazuje da je i on u toj knjizi nešto našao.
Odrasli ste u Hrvatskoj, što Vas je dovelo u Švicarsku?
Odrastao sam dvojezično. Sa 16 godina sam otišao u Ameriku. Po povratku sam upisao studij u Zagrebu, po noći sam radio da bih po danu mogao studirati. Tada sam upoznao svoju ženu, Švicarku, koja je u Zagrebu studirala slavistiku. Stjecajem okolnosti proveo sam šest godina u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), nisam smio ići u inozemstvo. 1989. godine, dakle prije rata, dijete je bilo na putu i pobjegli smo u Švicarsku. Napustio sam odličan posao na fakultetu da bih radio na baušteli, davao lekcije iz jezika… Kasnije sam u školi predavao ‘schreibcoaching’ i pisao knjige za djecu – svakih godinu i pol izašla bi nova. Sada više ne pišem za djecu, postalo mi je teško pisati za publiku kojoj više ne pripadam.
Dugo sam bio vojnik i tu sam naučio kako razmišljaju oni s činovima na ramenima. Valjda mi zbog toga rat sve ove godine nije dao mira. Zaokupljalo me zašto se to dogodio. Racionalno se sve da objasniti. Ali – kako moj drugar iz gimnazije može pucati na selo mojih roditelja? Jedina mi je opcija da se s time nosim bila napisati roman. I Heroj indirektno ima autobiografskih elemenata. Nisam htio pokazati tko je u pravu, to mora prosuditi čitatelj. Svaki od tri lika ima u nečemu pravo, svaki je rat u nečemu privatan. Slušao sam prijenos suđenja iz Den Haaga, posebno iskaze običnih ljudi, njih u romanu predstavlja Ana. Heroj je moj pokušaj da razradim temu krivice i odgovornosti, ali ne tako da prstom pokazujem na jedne, a uzdižem druge.
I Heroj će, poput Pikula, biti preveden na hrvatski jezik. Izlazi u jesen 2021. godine, a nakladnik je opet VBZ.
Možda se nekima u Hrvatskoj neće svidjeti neke tvrdnje u Heroju, na primjer da Hrvati rat nisu trebali dobiti, već su ga trebali spriječiti. Ili pitanje: Je li bilo naivno vjerovati da će nova država biti bolja od one prije? A pogotovo razmišljanja o odgovornosti i krivnji i relativiranje ratnoga herojstva.
Da, to su sve dijelovi diskusije o odnosu politike i vojske. Pogodno su tlo za rat stvorili političari, dok je za oficire to zanat. Političari su dozvolili da sustav postane takav da rat bude neizbježan. General zna da mora srušiti most, to je njegov posao, ali se osjeća krivim da je doveden u situaciju da je ispravno srušiti most.
Naravno, Hrvati su se morali braniti jer je JNA bila na strani Srba. Ali, generali su ogorčeni na političare koji guraju zemlju u rat koji nije bio potreban. Pitaju se zašto su dozvolili da dođe do te situacije, nisu li trebali intervenirati na vrijeme da se rat spriječi. A kada je do rata došlo, za njega se nije toliko krivilo političare, nego generale i vojsku, iako oni tada više nisu mogli postupati drukčije.
S druge strane, Vi dajete kompliment hrvatskoj pravnoj državi koja reagira na ispravan način…
Da, ali i u takvim slučajevima pravna država obično stoji pod pritiskom međunarodne zajednice.
General je bio znatiželjan da upozna Anu, možda ju je htio imati blizu i ‘pod kontrolom’. No, podcijenio je njezinu upornost da sazna istinu. A njoj je istina bila važna i zbog sina koji je već počeo postavljati pitanja o ocu i kojem je dugovala tu istinu.
Kod pisanja knjige dobro mi je došla okolnost da zatvorenicima u Den Haagu nije bio dozvoljen internet. Zato generali moraju komunicirati pismima, dakle imaju vremena to raditi polako i promišljeno, iznositi ne samo tvrdnje nego i argumente za njih. Tako čitatelj dobiva materijal iz kojeg sam mora zaključiti tko je u pravu.
Ponekad je i teško prosuđivati i ocjenjivati tako slojevite događaje. Jedan se lik u knjizi pita gdje je ta šalica kave iz čijega se taloga može iščitati prošlost.
Da, i to je programatska rečenica za ono što se i sad događa na Balkanu.
Pišete li i dalje?
Da, sljedeća će se knjiga zvati Dolmetscher odnosno Tumač u prijevodu na hrvatski jezik. Pokušat će povezati razne svjetove tumačeći što drugi kažu. Za nju sam dobio potporu od grada Züricha. Potpora mi je važna prvo zato jer mi pokazuje da netko misli da ta knjiga može funkcionirati, a drugo jer sam onda financijski neovisan. A i u toj će knjizi sigurno biti autobiografskih elemenata.
