Još uvijek se narod veseli starini i govori – bolje da propadne selo nego tradicija i običaji. Tradicija izrade licitarskih kolača potječe još iz 16. i 17. stoljeća, da bi se do danas održala i postala ponos sjevernozapadne Hrvatske. Tradicija izrade licitara uvrštena je 15. studenog 2010. na UNESCO-vu listu reprezentativne nematerijalne kulturne baštine.
Licitari su tradicionalno ukrašeni kolači od kojih je najpoznatije licitarsko srce, jarko crvene boje, s utisnutim malim ogledalom, obično u sredini. Takva srca su nekada dečki poklanjali djevojkama kao znak svoje simpatije, pažnje i ljubavi. Danas je licitar postao suvenir ili ukras na božićnom drvcu, a za nas koji radimo i živimo u inozemstvu je sentimentalni podsjetnik na dom i djetinjstvo.
Izrada licitara je vrlo složena i traje nekoliko dana. Tijesto se nekada mijesilo napravom koja se zvala brehalica. Dok jedna osoba sjedi i vrti tijesto, druga drvenom polugom po njemu lupa. Poslije se tijesto stavlja u drvene kalupe. Tradicijski način izrade kolača s vremenom je pretvoren u obrt, danas s brojim majstorima licitarima u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu, Bjelovaru te Mariji Bistrici – sjedištu licitara. U cijeloj Hrvatskoj pravih majstora licitara tek je 25. Recepte za izradu licitara majstori čuvaju kao tajnu koju prenose s koljena na koljeno. Današnji majstori zadržali su način izrade, ali su ipak malo modernizirali i ubrzali način proizvodnje.
Koliko je licitarsko srce urezano u našim hrvatskim srcima pokazao je još 1924. skladatelj i dirigent Krešimir Baranović svojom suitom “Licitarsko srce” kojom je otpočeo novu epohu u razvoju suvremenog baleta u našoj kulturi.
