Povodom dvadeset godina Hrvatskoga kulturnog kluba, imala sam čast intervjuirati jedinog njegova predsjednika, u moru svih ostalih predsjednica. Ne samo da se razlikuje po tome što je bio jedini muški predsjednik, već se odlikuje i posebno zanimljivom životnom pričom te izrazito visokim brojem godina – gospodin Jura Foglar ovo je ljeto napunio 93 godine.
Možete li se predstaviti punim imenom i prezimenom, datumom i mjestom rođenja?
Zovem se Juraj Georgius Josip Foglar, a rodio sam se 18.8.1929. godine u Tuzli. Juraj je bio djed po majci, Josip djed po ocu, a ime Georgius je navodno dodao svećenik koji me krstio. Matične urede su u to doba vodile crkve.
Čime su se bavili Vaši roditelji te gdje i kako ste proveli svoje djetinjstvo? Što Vas podsjeća na prošlost?
Otac je bio liječnik, sreski/kotarski liječnik pola dana, a privatni liječnik drugu polovicu dana. Majka je bila učiteljica u pučkoj školi. Prvih 7 godina svog života proveo sam u Tuzli, tamo sam i završio prvi razred pučke škole kod opatica, zatim smo bili 6 godina u Gospiću gdje sam završio još 3 razreda osnovne i 2 razreda gimnazije. Iz socijalnog pogleda djetinjstvo mi je bilo strašno, u Tuzli nisam imao nijednog prijatelja, u Gospiću također. Prijateljske obitelji mojih roditelja i u Tuzli i u Gospiću su bile bez djece. Ministrirati sam počeo odmah u župnoj crkvi u Gospiću i tamo sam stekao jednog prijatelja, no s njim se nisam smio igrati ili ga posjećivati.
Na prošlost me podsjeća učenje francuskog jezika kod jedne učiteljice koja je htjela brzi uspjeh a zapravo je postigla demotivaciju. Poslije učenja sam svirao violinu, isto bez motivacije i bez puno sluha. U školama sam uvijek bio najbolji đak, odlikaš, što mi je donijelo mnogo mržnje i batina od drugih đaka. Tjelesno sam bio slab, nisam imao prilike baviti se bilo kojim sportom. Roditelji su mi bili kupili utege koje sam možda digao dvaput u cijelom djetinjstvu.
Zašto ste odlučili doći u Švicarsku i koje godine ste se preselili?
Bio sam na prvoj godini specijalizacije na klinici za neuropsihijatriju u Vinogradskoj u Zagrebu. Na jednom sindikalnom sastanku u klinici sam iznio neke, gotovo kriminalne nepravilnosti, zbog kojih su bili oštećeni neki pacijenti. Što nisam progledao je bilo, da sam tako upao u sukob dalmatinske i zagrebačke frakcije unutar komunističke partije u Vinogradskoj. Zagrebačka frakcija me je htjela pojačati s prijemom u komunističku partiju. To sam odbio iz religioznih razloga i nakon toga mi nije bila produžena specijalizacija. Imao sam samo mogućnost otići kao liječnik u provinciju, aii je moja tadašnja supruga odbila poći sa mnom, što je dovelo i do razvoda braka.
Pasoš sam imao, jer sam za vrijeme studija bio drugi sekretar skijaškog saveza Hrvatske i kao takav vodio jugoslavensku žensku reprezentaciju na natjecanje u skijaškom trčanju u Švicarsku. To je odredio skijaški savez Jugoslavije u Beogradu, vjerojatno jer sam se uspješno istaknuo u unapređivanju odnosa jugoslavenskog skijaškog saveza s drugim evropskim organizacijama istog ili sličnog karaktera. Savršena organizacija tokom mog prvog putovanja vlakom za Švicarsku, kao i moje simpatije za međunarodni crveni križ i švicarsku neutralnost, su presudili da se odlučim preseliti u Švicarsku. Dok smo se vozili vlakom, napadao je snijeg, nastale su komplikacije, vlak je previše kasnio i skoro smo zakasnili na natjecanje, kad su se u Brigu pojavili ljubazni službenici švicarske željeznice i kazali da je organiziran poseban vlak da još na vrijeme stignemo i da se ništa ne brinem. Tada sam komentirao sam sa sobom „U ovoj se zemlji dade živjeti!“.
