Zamjena kune eurom ukazuje na još jedan aspekt – na hrvatsku tečajnu politiku od 1995. Kada netko u Švicarskoj spomene tečaj, odmah pomisli na jaki franak i velik problem njegove aprecijacije, koji potresa cijelo gospodarstvo. Tu se pokazuju i paralele s Hrvatskom – unatoč velikoj razlici između dviju ekonomija. Obje su valute jake i stabilne, ali iz različitih razloga: kuna iz političkih, a franak kao financijsko središte i zbog učinka “sigurnog utočišta”. U oba slučaja jačina valute neizmjerno škodi nacionalnoj ekonomiji.
U slučaju Hrvatske šteta je još i veća. Švicarski turisti u Hrvatskoj osjećaju relativno visoke cijene u usporedbi s drugim turističkim destinacijama Sredozemlja. Primjerice, Talijani odlaze kupovati u Sloveniju jer im je tamo povoljnije. Nakon raspada Jugoslavije, Slovenija je svojom „prijelaznom“ valutom, tolarom, i prije uvođenja stabilnog eura inflacijom poništila značajan dio svojih starih dugova, još prije nego je uveden euro. Hrvatska je, s druge strane, vrlo rano vezala svoju kunu za njemačku marku (DM), a zatim za euro. Time je kuna na umjetan način ostala (pre)jaka i stabilna za hrvatsko gospodarstvo. Tko ima prednost od toga, a tko za to snosi financijske posljedice?
Pasivni krajevi – Posljedice zemljotresa
Privatno, a prije svega izvozno gospodarstvo Hrvatske ukazuje na tendenciju „afričkog tipa“ zbog tako krute politike svoje valute. Nacionalnim gospodarstvom dominira jedna jedina „sirovina“, Jadransko more, čime se automatski žanju milijarde od turizma. Od njih se da preživjeti, ali više u smislu rentijerskog, a ne produktivnog gospodarstva. Od mora se profitira iz godine u godinu bez velikog dodatnog zalaganja, praktički u obliku rente, slično kao što Afrika profitira od svojih sirovina. Od toga država ubire većinu poreza, čime financira svoje službenike i svoju klijentelu. Ali proizvođačima je Hrvatska kao sjedište preskupa. Poljoprivredniku se više ne isplati proizvoditi paprike i rajčice jer je zahvaljujući umjetno jakoj kuni uvozno povrće jeftinije. Ni obrtniku se više ne isplati nešto proizvoditi jer je uvozna roba u većini slučajeva povoljnija. Visoko tuzemno porezno opterećenje još više pojačava taj učinak. Slično je i u Švicarskoj, samo što su ovdje seljaci i obrtnici protekcionistički bolje zaštićeni jer imaju veći politički utjecaj.
Izvozni potencijal Hrvatske nalazi se pod velikim pritiskom zbog jake kune. Posebice u pasivnim regijama, uključujući Slavoniju i krajeve nedavno pogođene potresom, u kojima se već godinama ne otvaraju sigurna radna mjesta. Odljev stanovništva iz tih krajeva nastavit će se i nakon pružanja pomoći pogođenima potresom. Tamo se pedesetih godina barem pokušalo otvarati radna mjesta u teškoj industriji, ali u današnje vrijeme toga više nema. Upravo zbog toga pretežni dio Hrvata u Švicarskoj dolazi manje iz gradskih središta Zagreba i Rijeke, a više iz gospodarski slabije razvijenih regija.
Gdje se u Hrvatskoj pretežno investiralo? U građevinarstvo, dakle u shopping centre, u privatnu gradnju i izgradnju cesta. Upravo se u shopping centrima nudi uvozna roba, uključujući i jeftine paprike i rajčice iz inozemstva, u što se svaki kupac može uvjeriti čitajući pripadajuću deklaraciju. Doduše, betonizacijom Jadranske obale mnogi kućevlasnici dolaze do značajnih novčanih iznosa od iznajmljivanja apartmana. To donosi dodatne prihode, ali izostaju produktivni učinci na gospodarstvo jer se na taj način ne otvaraju nova radna mjesta.
Subvencije za ublažavanje negativnih učinaka
Ni iz Švicarske se do 50-ih godina u Wisconsin ili Illinois nisu iseljavali bogati stanovnici Züricha ili Basela, nego potomci seljaka iz Emmentala ili osiromašeni stanovnici Tessina. Švicarska je ipak oživljavanjem bankarstva, danas pojačanog farmacijskim sektorom, sebi mogla dozvoliti luksuz da u te siromašne regije preusmjeri mnogo poreznog novca, subvencija i novca od financijskog međukantonalnog usklađenja. Jedna švicarska krava dobiva više subvencija od jednog osnovnoškolca. Time se omogućilo ublažavanje značajnog negativnog učinka sve skupljeg franka i provođenje populističkih odnosno emocionalnih, pseudoprioritetnih inicijativa („referenduma“), poput one o zabrani rezanja kravljih rogova, koje politički zabavljaju unutrašnjost. Hrvatska si takav luksuz naprosto ne može dozvoliti. Posebno iz razloga što se u pasivnom zaleđu sve više učvršćuju klijentelizam i korupcija, što inozemne investitore dodatno odvraća od otvaranja novih radnih mjesta na tim prostorima. Strani ulagači bi se i u Wallisu suzdržali od ulaganja u vinogradarstvo ili uzgoj marelica jer ih je lokalna elita za sebe dobro zaštitila. Možda se u Africi nekom oligarhu-investitoru koji uloži u sirovine isplati zadovoljavati apetite cijele diktatorske klijentele zbog ogromnih prihoda te privredne grane, ali u hrvatskim siromašnim regijama zlata, srebra, dijamanata ili rijetkih sirovina nema.
Kroz jaku valutu se uvoz umjetno pojeftinjuje, što dovodi do masovnog uvoza, dok se gospodarska produktivnost vlastite privrede zapostavlja. Pasivne regije ne napreduju ni u Švicarskoj. Potencijalno bogati kanton Bern, već dugo u deficitu, dobije godišnje oko milijardu franaka iz međukantonalnog Fonda za usklađenje, i to uglavnom iz bogatog Züricha i Središnje Švicarske, i unatoč tome ostaje u deficitu. Ono što Švicarskoj predstavljaju financijsko središte i farmaceutska industrija, to je u Hrvatskoj turizam na Jadranu.
Što dakle znači uvođenje eura u Hrvatsku? Kad se to jednom dogodi, Hrvatska više neće imati mogućnost da samostalno preko utjecaja na visinu tečaja utječe na produktivnost i konkurentnost vlastitog gospodarstva. Naprotiv, Švicarska, to jest njena nacionalna banka, može i dalje jačati ili – prije svega – slabiti franak, tiskajući dodatne franke. Takav način utjecaja na tečaj u Švicarskoj mnogi u velikoj mjeri osporavaju, a i u međunarodnom okruženju promatraju s negodovanjem. Kod eura to nije moguće, barem ne za pojedinačnu zemlju kao što je Hrvatska. To se naime radi u Europskoj središnjoj banci EZB u Frankfurtu. Hrvatska naprotiv može posegnuti za brüsselskim milijardama za razvoj i stabilizaciju, na što kao članica EU-a i valutne unije ima pravo. Koja bi od te dvije mogućnosti bila bolja, pokazat će budućnost.
Izvor: Libra 50
Tekst: Alexander Künzle
Prijevod na hrvatski: Vesna Soko i Vlatka Matoković
