Vinogradarstvo u Hrvatskoj seže do antičkog vremena. Još u 6. stoljeću su Grci na jadranskim otocima zasadili vinovu lozu. Dionizov dar je raskošno uspijevao. Stoljećima su kroz grčke kolonije i mletačka osvajanja nastajala nova nasadna područja koja su se protezala ponajprije uz obalu, a kasnije i u unutrašnjosti zemlje. Već u 14. stoljeću je postojao prvi zakon s odredbama kojima su definirani uvjeti za proizvodnju vina.
Na socijalističkom gospodarskom planu komunističke Republike Jugoslavije, kojoj je Hrvatska pripadala od 1945. do 1991., vrijedilo je pravilo «što više grožđa i vina, to bolje». Kvantiteta je stajala ispred kvalitete, kao što je u to vrijeme gotovo svugdje u svijetu bilo uobičajeno. Početkom devedesetih godina, kada je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije, način razmišljanja vinara počeo se mijenjati i nastojanja za dobrom kvalitetom i međunarodnim priznanjem su bivala sve veća.
Niklo je na stotine privatnih vinskih podruma, nakon vremena masovne proizvodnje počelo se polagati na kvalitetu. U 2012. godini su hrvatski vinari po pitanju međunarodnih priznanja imali dobru berbu – dobili su ih 65. Dok se u devedesetima još išlo na brzu zaradu vinom, u međuvremenu se uvidjelo da samo dugoročno održivi projekti donose pravi uspjeh i priznanje. Tako se počelo dugoročno ulagati u zapuštena vinogradarska imanja, seoski turizam, obiteljske hotele, ribarstvo, uzgoj maslina, ekološku poljoprivredu i vrhunske restorane.
