U listopadu 2020. godine, časopis Public Sector Economics (Ekonomija javnog sektora) u izdanju Instituta za javne financije u Zagrebu organizirao je konferenciju na temu stanja i perspektiva mirovinskih reformi u svijetu. Taj skup potaknuo me je da pripremim kratki pregled glavnih izazova s kojima se suočavaju mirovinski sustavi u Hrvatskoj i Švicarskoj, kako bih čitateljima Libre približio složenost tih sustava i naznačio zašto se oni nalaze u više-manje trajnom stanju reformi. U ovom prilogu usporedit ću osnovne demografske pokazatelje, a u idućem broju Libre institucionalne okvire mirovinskih sustava.
Demografski izazovi: sličnosti …
U posljednjih 60 godina – demografski gledano, dvije generacije – očekivano trajanje života pri rođenju značajno se je produljilo, prvenstveno zahvaljujući napretku u medicini i zdravstvu. Žene rođene u Hrvatskoj u drugoj polovici pedesetih godina u prosjeku mogu očekivati da će živjeti 66 godina, a muškarci 61 (graf 1, lijevi panel). Njihovi potomci iz druge generacije, rođeni između 2015. i 2020., mogu očekivati da će živjeti gotovo četvrtinu dulje: žene 81 a muškarci 75 godina.
U Švicarskoj je očekivano trajanje života pri rođenju bilo i ostalo dulje (graf 1, desni panel). Za najmlađu generaciju ono iznosi 85 (žene) i 82 godine (muškarci). Zbog više polazne osnovice, očekivano trajanje života u Švicarskoj manje se je produljilo nego u Hrvatskoj u promatranom razdoblju: u prosjeku za 12 (žene) i 13½ godina (muškarci). Muškarci u Švicarskoj znatno više su se približili ženama po očekivanom trajanju života: danas ta razlika iznosi svega 3.8 godina, nasuprot 6.4 godine u Hrvatskoj. Pri tom je zanimljivo da su u drugoj polovici 1950-ih muškarci u Hrvatskoj bili bliže ženama po očekivanom trajanju života nego danas – i nego muškarci u Švicarskoj u to vrijeme.
U Švicarskoj je stopa zaposlenosti vrlo stabilna na razini od gotovo 80%, najvišoj u Europi (graf 4). U Hrvatskoj je stopa zaposlenosti znatno niža, u prosjeku ispod 60% zadnjih 20 godina. To znači da gotovo 40% stanovništva radne dobi u Hrvatskoj nema registrirane prihode iz kojih se financiraju mirovine, bilo zato jer ne zarađuju ili rade u sivoj ekonomiji ili su već u mirovini.
Što to konkretno znači za hrvatski mirovinski sustav? U 2020. ukupan broj umirovljenika – što starijih, što mlađih od 65 godina – gotovo se je izjednačio s brojem ukupno zaposlenih: na 1,6 milijuna registriranih zaposlenih bilo je 1,5 milijuna umirovljenika. Drugim riječima, stvarno stanje mirovinskog sustava u Hrvatskoj znatno je nepovoljnije nego već ionako zabrinjavajuća demografska slika u grafu 2. Nasuprot tome, u Švicarskoj na 4,5 milijina zaposlenih dolazi 2,6 milijuna umirovljenika, što znači da ima 80% više zaposlenih nego umirovljenih.
Uočljivo je i da je stopa zaposlenosti u Hrvatskoj znatno nestabilnija nego u Švicarskoj. To znači da ukupna privredna kretanja znatno snažnije utječu na punjenje mirovinskih fondova u Hrvatskoj: budući da su mirovine stabilne, javni sektor u Hrvatskoj mora se češće zaduživati kako bi se pokrile velike varijacije u pritoku mirovinskih doprinosa. Pozitivno je međutim to da se je od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji u 2013. godini stopa zaposlenosti povećala sa 53% na 62%, što ukazuje na koristi institucionalnih reformi – sređivanje stanja na tržištu rada te u poreznom i mirovinskom sistemu – povezanih s ulaskom u EU.
Iz razlika u kretanju ukupnog stanovništva i stope zaposlenosti može se nazrijeti i glavni problem s kojim se suočava hrvatski mirovinski sustav u usporedbi sa švicarskim: održivost postojećeg sustava zbog starenja stanovništva znatno je neposrednije društveno i ekonomsko pitanje. Iz političkih i javnih rasprava stječe se međutim dojam da se na mirovinskim reformama puno više radi u Švicarskoj nego u Hrvatskoj. No o tome više u idućem broju Libre.
Dubravko Mihaljek (1959), dr. sc., je voditelj operativnih poslova u Ekonomskom i monetarnom odjelu Banke za međunarodna plaćanja (BIS) u Baselu, gdje radi od 1999. god.
Izvor: Libra 50
Tekst: Dubravko Mihaljek
