Čitatelji „Libre“ vjerojatno su iz medijskih i poslovnih komunikacija dobro upoznati s praktičnim aspektima zamjene kune i uvođenja eura početkom 2023. godine. Ovaj članak opisuje neke ekonomske aspekte tog procesa, o kojima se u medijima pa čak i stručnim publikacijama iznenađujuće malo piše s obzirom na povijesno značenje tog čina.
Institucionalna podloga
Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala punopravna članica Europske unije sa svim pravima i obvezama koje iz tog članstva proizlaze. Prema Ugovoru o EU, sve članice Unije dužne su kad-tad uvesti euro. Logika te obveze je da uspješna ekonomska integracija zahtijeva zajedničku monetarnu politiku. Povijesno najrelevantniji primjer u prilog tog argumenta su SAD. Tek nakon uklanjanja svih prepreka zajedničkoj valuti i monetarnoj politici u 1860-im godinama, američka privreda započela je razdoblje intenzivnog rasta u uvjetima financijske stabilnost. Do tada su pojedine federalne države na razne načine pokušavale opstruirati zajedničku monetarnu politiku ne bi li izvukle kakvu korist za lokalne gospodarske i političke elite. SAD su stoga tijekom 19. stoljeća bile drugoklasna ekonomija, usprkos brzoj industrijalizaciji i obilju prirodnih i poljoprivrednih resursa.
Tajming uvođenja eura ovisi o pojedinoj zemlji: nakon pristupanja Hrvatske izvan eurozone ostat će Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Švedska. Svaka od tih zemalja je priča za sebe u pogledu prihvaćanju eura: razlozi su primarno političke a ne ekonomske prirode. Danska je jedina članica EU koja nije prihvatila obvezu uvođenja eura – pozadina su specifične političke okolnosti u toj zemlji početkom 1990-ih godina, kada su nacionalni parlamenti ratificirali Ugovor iz Maastrichta o uvođenju eura. Međutim, danska kruna već 30 godina najuže je vezana uz tečaj eura (prethodno njemačke marke). U financijskim se krugovima kaže da je razlika između monetarne politike Europske središnje banke (ECB-a) i Danske narodne banke „3 minute“, koliko je potrebno da se odluke iz Frankfurta primijene u Kopenhagenu.
Ekonomski uvjeti za uvođenje eura
Ugovor iz Maastrichta iz 1992. odredio je kriterije tvz. nominalne i realne konvergencije ekonomije kandidata s ekonomijom eurozone. Ti uvjeti nisu nimalo trivijalni i zahtijevaju duboke makroekonomske, financijske i institucionalne prilagodbe. Njihova logika je da države kandidati moraju dokazati da imaju dovoljno zrela gospodarstva da mogu odustati od vlastite valute i prihvatiti monetarnu politiku ECB-a bez negativnih posljedica za svoju ekonomiju i postojeće članice eurozone. Takva ekonomska otpornost je preduvjet da se ostvare obostrane koristi od zajedničke valute.
Institucije zadužene za ocjenu ispunjenja kriterija konvergencije su Europska komisija i ECB, a konačnu odluku donosi Europsko vijeće. Na taj su način razdvojeni tehnokratski i politički aspekti odluke o prihvaćanju nove članice u eurozonu. Uvjeti konvergencije formalnopravno nisu se mijenjali od 1992., jer bi svaka izmjena Ugovora zahtijevala jednoglasnu odluku ne samo svih članica eurozone nego i onih koje još imaju nacionalnu valutu. Takvo suglasje moguće je postignuti samo u posebnim povijesnim okolnostima.
Uvjeti konvergencije odnose se na stopu inflacije – koja ne smije odstupati više od dopuštenog iznosa (1.5 postotnih poena) od prosjeka za tri zemlje članice EU s najnižom inflacijom; dva fiskalna kriterija – održivi proračunski manjak od najviše 3% BDP-a u referentnom razdoblju i dug javnog sektora manji (ili na putanji smanjenja prema referentnoj vrijednosti) od 60% BDP-a; dugoročnu kamatnu stopu (s referentnom vrijednosti sličnoj kriteriju inflacije); i stabilnost tečaja. Povijesna praksa ukazuje na određenu fleksibilnost u stručnoj interpretaciji uvjeta konvergencije, te na evoluciju naglaska na pojedine uvjete, u skladu s makroekonomskim i financijskim kretanjima u Europi i svijetu. Tako je npr. nakon Velike financijske krize 2008–09 i dužničke krize država poput Grčke u 2010.–12. znatno veći naglasak stavljen na ocjenu stanja u bankarskom sistemu i platnoj bilanci.
https://croatis.ch/wp-content/uploads/2022/12/Dubravko-Mihaljek-400×482.jpg
Dubravko Mihaljek (1959.), dr. sc., je Viši savjetnik u Ekonomskom i monetarnom odjelu Banke za međunarodna plaćanja (BIS) u Baselu, gdje radi od 1999. god.
Izvor: Libra 52
Tekst: Dubravko Mihaljek
Prijevod na njemački: Ines Puzić
Ilustracija: Željka Bratoljić-Melkay
