Kad hrvatski Švicarac iznevjeri svoj stari zavičaj i na odmor umjesto na jugoistok odleti na jugozapad, vjerojatno završi na Balearima. Tamo, na Mallorci, udiše jednak miris pinija kao u Dalmaciji i čuje jednak zvuk valova koji udaraju o obalu. I ne samo to: prošeta li pored izloga slastičarnice, u nevjerici će gledati iste punjene puževe od tijesta kakve viđa kod kuće. Ali, samo malo: je li to što vidi u izlogu zaista slani burek? Ne, nije burek, nego njegova slatka i ljupka iberijska sestra, neodoljiva ensaïmada.
Brat i sestra na tanjuru, brat i sestra u duhu: mallorca pripada Kataloniji; a Katalonci su za Španjolce ono što su Hrvati nekoć bili za Jugoslaviju: nešto imućniji od ostalih, ali zato svojeglavi, puno više okrenuti prema moru nego prema centralističkom glavnom gradu duboko u zaleđu. I stanovnici Mallorce, kao otočki Katalonci, razmišljaju na isti način: samo što se njihov neprijatelj nalazi na samoj obali kopnenog dijela Katalonije, u Barceloni. Ta mi se konstelacija nekako čini poznatom – i na mnogim dalmatinskim otocima stanovnici imaju slično mišljenje o kopnenom dijelu zemlje.
Zato se prava ensaimada i može naći samo na otoku – ogromno bi bilo zgražanje na Mallorci kad bi neki pekar na kopnu, u Barceloni ili Valenciji, bio toliko drzak da pokuša kopirati otočnog puža od dizanog tijesta.
Na Mallorci će hrvatski Švicarac zamijetiti još puno gastronomskih paralela: maslinici po cijelom otoku, pimenton kao mljevena crvena paprika, sobrasada kao balearska varijanta slavonskog kulena, razni tapas koji podsjećaju na bosanska predjela ili mezu, patlidžani, zelene divlje šparoge, punjene lignje, brudet.
