Poslovni put vodio je Eugénie Pollak kroz najrazličitije situacije do mjesta zapovjednice žena u vojsci (Chef Frauen in der Armee). Brigadirka Pollak je tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća značajno sudjelovala u oblikovanju sustava integracije žena u vojnim postrojbama. Ovu peterostruku baku s hrvatskim gradom Bjelovarom vežu uspomene iz djetinjstva na priče njenog oca o kući za ljetni odmor i vinogradu. Koji odnos Eugénie Pollak danas ima prema svojim korijenima i kako je došlo do toga da je postala brigadirka, ispričala nam je u intervjuu za list LIBRA.
Majka Vam je bila Švicarka, a otac je odrastao u Bjelovaru. Gdje su Vam se roditelji upoznali?
Židovska obitelj moga oca živjela je u Bjelovaru. 1941. godine, za vrijeme Drugog Svjetskog rata, je moj otac zajedno s bratom bježao preko Italije u Švicarsku. Brat je nastavio putovanje za Pariz. U švicarskom izbjegličkom logoru je otac upoznao moju majku. Ona je tamo radila kao, što bismo danas rekli, socijalna radnica. Vjenčali su se, pa je tako moj otac ostao u Švicarskoj. Njegov otac i dvojica braće su poginuli u koncentracijskom logoru.
Je li Vam otac puno toga pričao o svom boravku u Bjelovaru i bijegu?
Teško je bilo s mojim ocem razgovarati o njegovoj domovini. Cijeli bijeg i izbjeglištvo su ga jako opterećivali. On nije o tome volio govoriti a mi ga nismo ni ispitivali. Sve što moj brat i ja znamo o tom bijegu, saznali smo od naše majke. Ipak, otac je rado govorio o svojoj kući za ljetni odmor, o okolici i vinogradu njegove obitelji. Ja bih to rado jednom posjetila. Brat i ja smo oduvijek imali želju krenuti tragom naših korijena. On i više od mene, jer nekako osjeća kao da mu nedostaje taj korijen. Ja se osjećam Švicarkom s jednom hrvatskom i jednom židovskom nogom. Sve to čini zajedništvo, pa to uvijek i naglašavam.
Što Vama znače židovski korijeni?
Ja se osjećam Židovkom. Kada sam postavljena za šeficu ženske vojne službe, čak se i naglašavalo da sam Židovka. Ipak, ne pripadam toj vjeri. Brat i ja smo odrasli bez crkve i bilo je to zapravo zanimljivo: otac Židov a majka deklarirani ateist. Mogla sam slobodno odrastati i sama odlučiti o svojoj vjeri. Ja to smatram velikom prednošću.
Jeste li s ocem govorili hrvatski?
Ne, mi smo zapravo uvijek govorili njemački. Do moje četvrte godine živjeli smo u Indiji. Tamo smo govorili engleski. Nakon toga smo živjeli u Bernu. S obzirom da mi je otac govorio loše švicarski-njemački, govorio bi književnim njemačkim jezikom, a mi smo se služili bernskim dijalektom. Volim hrvatski jezik. Prije nekoliko dana sam u jednoj trgovini slušala kako djed unuka uči brojanju: jedan, dva, tri i tako dalje. Brat i ja smo kao djeca također naučili brojati do deset na hrvatskom.
