Preporuke poslodavca su važne kako za zaposlenike tako i za poslodavce. Zaposlenici imaju pravo na preporuku poslodavca za vrijeme trajanja radnog odnosa (tzv. “Zwischenzeugnis”), kao i nakon što daju ili dobiju otkaz. Obično se preporuka od poslodavca traži po završetku radnog odnosa, ali postoje situacije u kojima ima smisla tražiti preporuku i prije, npr. kod promjene nadređenih ili prilikom daljnjeg školovanja. Obrazovne institucije često traže preporuke od poslodavca, osobito kad se radi o školovanju uz rad. Ukratko se može reći da u preporuci poslodavca moraju biti sadržane sve informacije vezane za radno mjesto zaposlenog, trajanje radnog odnosa kao i informacije o tome kako je zaposlenik izvršavao svoje radne obaveze i kako se ponašao prema pretpostavljenima i kolegama. Ponekad poslodavac napiše samo potvrdu o tome da je radnik kod njega bio zaposlen i koje poslove je obavljao. To je uobičajeno kod radnog odnosa koji je trajao kratko ili kada poslodavac nije bio zadovoljan zaposlenikom.
Preporuka poslodavca mora biti istinita, jasna, potpuna i sročena u pozivnom smislu za zaposlenog. Kada se kaže da mora biti istinita, to znači da prilikom opisa nečijega rada treba imati na umu objektivna mjerila. Poslodavac ne smije uzeti u obzir samo pojedinačne negativne situacije, npr. ako je zaposlenik tijekom pet godina dva puta zakasnio na posao, a poslodavac u preporuci navede da je često kasnio. Posladavac mora u slučajevima kada i nije bio zadovoljan zaposlenikom istaknuti ono što je on dobro obavljao i u čemu je bio dobar, jer svaka nepotpuna ili loše napisana preporuka može zaposlenom biti prepreka kod traženja novog zaposlenja. Općenito se može reći da se poslodavci kod zapošljavanja novih zaposlenika odlu čuju upravo na osnovi preporuka dotadašnjih poslodavaca.
