Rijetko smo o nekoj zemlji slušali toliko lijepoga kao o Hrvatskoj. Zato smo se unaprijed radovali kad smo krajem srpnja svojim starim Volkswagenovim kombijem truckajući se krenuli iz Züricha preko Dolomita i Slovenije prema Hrvatskoj. Kako kombi nije mogao ići brže od sto kilometara na sat, naš cilj nisu bili veći gradovi. Vozili smo pokrajnjim cestama kroz krajolike koji su se raznoliko izmjenjivali sve dok nismo stigli do Prezida, sasvim na sjeveru Hrvatske. Tu smo prošli vrlo pomnu graničnu kontrolu, koja je ipak na kraju pokazala da smo bezopasni. Već nakon nekoliko minuta upoznali smo prijateljsko ponašanje Hrvata kad su nas dvojca vozača kamiona signalizirajući svjetlima spasila od kazne zbog prekoračenja brzine. To bi bilo krasno da smo već nakon ulaza u zemlju morali opteretiti putni budžet – baš smo imali sreću!
Putujemo dalje, guste šume su prekrasne, izmjenjuju se brežuljkasti krajolici bogati u svojoj raznolikosti. Svako toliko prolazimo kroz mala, često napola napuštena sela. Jako nas pogađaju tragovi streljiva na fasadama kuća uz cestu. Rat je ovdje ostavio svoje žalosne tragove.
Trećeg dana stižemo na svjetski poznata Plitvička jezera. Mnogobrojni autobusi nose tablice cijelog svijeta, a susrećemo i toliko ljudi. Odlučujemo provesti ležerno popodne uz Karlovačko pivo na prostoru za kampiranje i tek ujutro sljedećeg dana ponovno doći na Plitvice. I gle – već u sedam ujutro na ulazu stoje još dva tako uvrnuta para – Švicarci, naravno. Vidjeti tirkizne vodopade u jutarnjem svjetlu tako je krasno da čovjeku doista oduzima dah. Da sam Winetou, bacio bih se u te vode… šteta što je kupanje u danas zaštićenom Parku zabranjeno. Nekoliko sati uživamo skoro sasvim sami u ovoj idili, a onda nam na povratku stotine ljubitelja prirode dolazi ususret. To nas ne čudi, jer su svjetska kulturna baština Plitvička jezera apsolutno vrijedna viđenja.
