Uvođenjem 13. mirovine Švicarska je napravila važan socijalni i politički iskorak. Odluka je donesena na referendumu i time dobila snažan demokratski legitimitet. Time, međutim, rasprava nije završena. Otvoreno je složenije i dugoročno važnije pitanje: kako financirati novo trajno pravo u sustavu koji je već pod pritiskom demografskih promjena i rastućih troškova.
U javnosti se najčešće govori o tome koliki će dodatak umirovljenici dobiti. Mnogo se rjeđe raspravlja o drugoj strani jednadžbe: kako će se taj novac prikupiti i kakve će to posljedice imati na plaće, zapošljavanje i poslovanje u Švicarskoj. Upravo tom pitanju posvećena je opsežna znanstvena studija instituta BSS Economic Consulting, izrađena za Švicarsko udruženje poslodavaca (SAV), u suradnji s profesorom Mariusom Brülhartom sa Sveučilišta u Lausannei.
Studija pod nazivom “Höhere Lohnbeiträge: Auswirkungen auf Haushalte, Arbeitsmarkt und den Standort Schweiz” (Viši doprinosi na plaće: Utjecaj na kućanstva, tržište rada i Švicarsku kao gospodarsku lokaciju) ne raspravlja o tome treba li Švicarska imati 13. mirovinu. Polazi od činjenice da je politička odluka donesena i postavlja ključno ekonomsko pitanje: koji je način financiranja dugoročno najmanje štetan za radnike, poduzetnike i gospodarstvo u cjelini.
Koliki su financijski zahtjevi koji stoje pred Švicarskom?
Prema analizi BSS-a, 13. mirovina nije izoliran trošak. Ona se uvodi u trenutku kada se istodobno raspravlja ili već provodi više reformi koje zahtijevaju dodatna sredstva. Samo uvođenje 13. mirovine povećava rashode sustava AHV-a za oko 4,2 milijarde CHF godišnje. Tome treba dodati potrebu za stabilizacijom sustava nakon 2030., kao i druge već prihvaćene ili predložene socijalne mjere.
Kumulativno, riječ je o najmanje 12 milijardi CHF dodatnih godišnjih rashoda. Pitanje, dakle, nije hoće li se taj novac prikupiti, nego na koji način. U političkim raspravama kao prvo rješenje često se spominju doprinosi na plaće u Švicarskoj. Razlog je razumljiv: socijalni se sustav tradicionalno financira iz rada, a povećanje doprinosa administrativno je relativno jednostavno. No upravo na toj točki BSS studija upozorava na važne dugoročne posljedice.
Što znači financirati socijalnu državu kroz rad?
Ako bi se svi dodatni rashodi financirali isključivo kroz povećanje doprinosa na plaće, ukupna stopa doprinosa morala bi porasti za oko 3,7 postotnih bodova. Autori studije naglašavaju da je riječ o teorijskom, ilustrativnom scenariju. Njegova svrha nije prikaz konkretnih političkih odluka, nego prikaz razmjera mogućeg opterećenja.
Već i znatno manja povećanja imaju mjerljive učinke. Povećanje doprinosa od 1 postotnog boda znači da dio bruto plaće trajno prelazi u davanja. Za kućanstva u srednjim godinama to u prosjeku znači oko 70 CHF manje raspoloživog dohotka mjesečno.
Na prvi pogled, taj iznos ne djeluje dramatično. No studija upozorava na aspekt koji se često zanemaruje: kumulativni učinak kroz godine i desetljeća rada. Relativno mali mjesečni iznos s vremenom se pretvara u desetke tisuća franaka manje financijskog prostora – za štednju, otplatu stambenog kredita ili dodatno osiguranje u trećem stupu.
Kako to utječe na radnike?
Ekonomska istraživanja na koja se studija oslanja pokazuju da se davanja na plaće u Švicarskoj, bez obzira na formalnu podjelu između poslodavca i zaposlenika, u velikoj mjeri prelijevaju na radnike. U praksi djeluju poput poreza na rad. To se rijetko očituje kao izravno smanjenje plaće, već se češće vidi kroz:
-
sporiji rast neto plaća
-
manji prostor za povišice
-
slabiju pregovaračku poziciju zaposlenih
Najviše su pogođena radno aktivna kućanstva, osobito ona u fazi kada su profesionalno najaktivnija. Istodobno, umirovljenici kod financiranja putem plaća sudjeluju minimalno, iako su korisnici novih prava. Studija taj odnos opisuje kao međugeneracijsku neravnotežu.
Što to znači za poduzetnike i poslodavce?
Za poslodavce, veći doprinosi znače višu cijenu rada, čak i kada se bruto plaće ne mijenjaju. To izravno utječe na odluke o zapošljavanju, osobito u sektorima u kojima je rad najveći pojedinačni trošak. Studija pokazuje da viši doprinosi dugoročno:
-
smanjuju spremnost na zapošljavanje
-
povećavaju oprez pri širenju poslovanja
-
utječu na odluke o investiranju i lokaciji poslovanja – svako povećanje od 1% smanjuje privlačnost lokacije za 7,4%.
Zašto se kao alternativa spominje PDV (MWST)?
BSS studija ne tvrdi da je PDV idealan instrument, ali ukazuje na ključnu razliku u širini porezne baze. Dok doprinosi na plaće pogađaju gotovo isključivo radnike i poslodavce, porez na potrošnju (MWST) zahvaća radno aktivno stanovništvo, umirovljenike, osobe s prihodima od kapitala te turiste. Time se teret raspoređuje šire, a negativni učinci na tržište rada su blaži.
Strateški izbor: Tko će snositi stvarni trošak reformi?
Središnja poruka BSS analize nije usmjerena protiv socijalne države. Ona upozorava na nešto što se u političkim raspravama često zanemaruje: način financiranja određuje tko dugoročno snosi stvarni trošak reformi. Što se sustav više oslanja na plaće i rad, to su veći pritisci na neto dohodak, zapošljavanje i konkurentnost. Za zemlju čiji se gospodarski model temelji na visokoj produktivnosti i kvaliteti rada, to nije sporedno, nego strateško pitanje budućeg razvoja. Uvođenje 13. mirovine jasno pokazuje da financiranje novih prava isključivo kroz doprinose na plaće nosi značajne dugoročne rizike za gospodarsku stabilnost.
Često postavljana pitanja (FAQ)
1. Koliko će mi se smanjiti neto plaća u 2026. godini? Točan iznos ovisi o konačnoj odluci parlamenta, ali BSS studija pokazuje da bi povećanje doprinosa od samo 1% smanjilo mjesečni neto dohodak prosječnog radnika za oko 70 CHF.
2. Zašto stručnjaci preferiraju PDV u odnosu na davanja na plaće? PDV zahvaća širu bazu (uključujući turiste i imućne umirovljenike), dok doprinosi na plaće opterećuju isključivo radni odnos, što dugoročno usporava rast neto plaća.
3. Kako davanja na plaće utječu na radna mjesta? Viša cijena rada smanjuje konkurentnost švicarskih poduzeća. Prema analizi, svako povećanje doprinosa na plaću od 1% smanjuje vjerojatnost investiranja u Švicarsku za 7,4%.
4. Koji je zaključak studije o međugeneracijskoj pravednosti? Financiranje isključivo kroz plaće opterećuje mlađe generacije koje već snose visoke troškove života, dok bi PDV pravednije rasporedio trošak na sve korisnike sustava.
