Postoje ljudi čiji se doprinos jednoj zajednici teško može svesti na jednu funkciju ili jednu titulu. Dr. sc. Vesna Polić Foglar pravnica je, znanstvenica i autorica dviju znanstvenih monografija iz područja švicarskog transportnog prava, s profesionalnim iskustvom koje povezuje Hrvatsku, međunarodne institucije i Švicarsku.
Nakon studija prava u Zagrebu magistrirala je međunarodno javno i privatno pravo te međunarodne odnose, a dio znanstvenog rada provela je u Ženevi, među ostalim u okviru UNCTAD-a. Doktorirala je na području odgovornosti u međunarodnom prijevozu robe. Godine 2022. objavila je opsežnu znanstvenu monografiju The Carriage of Goods in Swiss Law (u izdanju švicarskog nakladnika Stämpfli), koja detaljno obrađuje švicarski pravni sustav u području prijevoza robe, odgovornosti prijevoznika i transportnog osiguranja.
No, u povijesti Hrvatskog kulturnog kluba Baden njezino se ime ne veže samo uz pravo i akademski rad. Bila je predsjednica Kluba u dva mandata, a desetljećima je djelovala kao jedna od ključnih osoba iza Libre, dvojezičnog časopisa Hrvatskog kulturnog kluba koji je od prvog broja, objavljenog u svibnju 2002., prerastao okvire klasičnog klupskog glasila. Kao dugogodišnja glavna urednica, a u jednom razdoblju i grafička urednica, sudjelovala je u stvaranju časopisa koji je povezivao hrvatsku zajednicu, drugu generaciju Hrvata i švicarsko društvo.
Libra je donosila intervjue s istaknutim osobama iz politike, kulture i javnog života, ali i priče o ljudima iz zajednice, znanosti, gospodarstva, turizma i sporta, pravne savjete te izvještaje o događanjima. Časopis je u velikoj mjeri nastajao volonterskim radom urednika, autora, prevoditelja, lektora, fotografa i drugih suradnika. Od samog početka imao je ambiciju predstavljati hrvatsku kulturu i zajednicu u Švicarskoj, približiti je mlađim generacijama te otvoriti prostor komunikaciji sa švicarskim društvom.
U povodu 50. izdanja Libre, dr. sc. Vesna Polić Foglar i uredništvo časopisa primili su Zahvalnicu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Švicarskoj za doprinos promicanju hrvatskog jezika i kulture te hrvatsko-švicarske suradnje.
Posljednji, 56. broj Libre izašao je u studenom 2024. Time je završeno jedno važno poglavlje u povijesti HKK-a, ali ne i priča koju je Libra gradila. Danas dio te komunikacijske uloge preuzima digitalni prostor i portal Croatis.ch.
U povodu 25. obljetnice Hrvatskog kulturnog kluba razgovarali smo s Vesnom Polić Foglar o počecima Kluba, nastanku i razvoju Libre, uredničkom radu koji je trajao desetljećima, ljudima koji su stvarali časopis te pitanju koje ostaje aktualno i danas: što zapravo znači graditi hrvatski kulturni prostor u Švicarskoj?
Kad se vratimo na početak 2002., što je tada nedostajalo hrvatskoj zajednici u Švicarskoj, a što ste vi mislili da bi HKK mogao napraviti drugačije?
U devedesetim godinama prošlog stoljeća, tokom rata i poslije njega, osnovan je velik broj hrvatskih udruga – zavičajnih, sportskih, folklornih i drugih. Neke postojeće udruge dobile su novi zamah jer su Hrvati u Švicarskoj, kao i u drugim zemljama, zbog situacije u domovini imali veću potrebu za zajedništvom. No nakon nekog se vremena pokazalo da u hrvatskoj zajednici u Švicarskoj nema udruge koja bi na izvanstranački, neovisan i neprofitabilan način doprinosila očuvanju hrvatskog jezika i kulture, ali tu kulturu istovremeno prezentirala svojim švicarskim domaćinima i tako radila na boljem upoznavanju i povezivanju.
Jedna veća skupina ljudi okupljala se tokom 2001. godine u Badenu. Zaključili smo da nam je za aktivnosti koje smo imali u planu – organiziranje koncerata, izleta, predavanja, izdavanje časopisa – potreban institucionalni okvir u vidu jedne registrirane udruge. Osnivanje Kluba nametnulo se tako reći samo od sebe, kao i datum njegovog osnivanja – na 10. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 2002. godine.
S vremenom se odabrani put, upisan od početka u Pravilnik Kluba, pokazao primjerenim: priredbama i publikacijama njegovati hrvatski jezik i običaje te raditi na promidžbi hrvatske kulture u Švicarskoj i u svijetu, promicati prijateljstvo i razumijevanje između Hrvata i Švicaraca i svojim aktivnostima doprinositi boljem međusobnom poznavanju obiju kultura.
Libra je krenula praktički istodobno s Klubom. Prvi broj izašao je već u svibnju 2002. To znači da ste od samog početka imali prilično ambicioznu ideju što jedan hrvatski časopis u Švicarskoj treba biti. Što ste tada htjeli napraviti s Librom?
Libra je bila prvenstveno namijenjena Hrvatima u Švicarskoj, posebno u njenom njemačkom dijelu. Oni su uvijek bili njeni najbrojniji i najvjerniji čitatelji. Ponajviše njima bile su namijenjene informacije o priredbama, predavanjima ili izložbama koje su se održale ili se pripremaju, kao i pravni i drugi savjeti koji su im trebali omogućiti bolje snalaženje u ovom okruženju, na primjer o oporezivanju nekretnina ili mirovina ili o zdravstvenom osiguranju. No Libra je imala istu zadaću kao i Klub, a to je davanje informacija o svim događanjima i našim švicarskim prijateljima. To je bilo moguće upravo zbog Librine dvojezičnosti. Vjerujem da su njemački tekstovi lakše dopirali i do Hrvata druge generacije.
I Klub i Libra imali su dakle iste ciljeve – njegovati hrvatski jezik i kulturu, ali ih ne zatvarati samo među Hrvate, nego s hrvatskim znanstvenicima, umjetnicima i drugima upoznavati i Švicarce. Kako je jednom netko rekao, cilj nam je bio “poboljšati imidž Hrvata u Švicarskoj”.
Danas je lako romantizirati vrijeme tiskanih časopisa. Ali Libra je, iako je izlazila dva puta godišnje, nastajala bez profesionalnog redakcijskog aparata – urednici, autori, prevoditelji, lektori, fotografi i drugi suradnici davali su svoje vrijeme. Kako je zapravo izgledao jedan broj Libre iza kulisa? Koliko posla čitatelj nikada nije vidio?
Razlika između profesionalnog redakcijskog aparata i Librinog amaterskog bila je jedino u tome što Librini suradnici nisu bili plaćeni! Inače je trebalo obaviti istu količinu posla da se otisne 48 stranica, koliko je jedan broj obično imao. To znači da je odabrani prilog s izvornog trebalo dati prevesti na drugi jezik, oba teksta dati lektorirati, pročitati i pregledati lekture i eventualno s autorom ili lektorom razjasniti neke nedoumice, opremiti prilog odgovarajućim slikovnim materijalom, primjerice fotografijama, karikaturom i sličnim, pripremljene priloge poslati grafičkoj urednici koja cijeli broj šalje u tiskaru, pregledati otisnuti materijal, ažurirati adresar na koji se svako izdanje šalje, pobrinuti se za distribuciju.
Kao urednica trebala sam paziti da količina materijala odgovara broju stranica i poredati priloge po nekom logičnom redu. U pravilu su u prvom dijelu Libre bili “ozbiljni” prilozi. Dosta dugo su, iz financijskih razloga, samo omotni i srednji arak bili u boji. Za naslovnicu je uvijek bilo potrebno izabrati neku efektnu fotografiju, u vezi s nekim tekstom. A na koloriranu duplericu u sredini dolazila je rubrika “Klupski album” s fotografijama najnovijih klupskih događanja. Kasnije, kad je cijeli broj bio u boji, moglo se rubrike slobodnije raspoređivati. Iza duplerice uvijek su dolazile laganije teme, primjerice prilozi djece iz Hrvatske dopunske škole, humoreske, kulinarski prilozi i slično.
Libra je razgovarala s ljudima poput Stjepana Mesića, ali istodobno je pisala o događajima, ljudima i udrugama iz svakodnevnog života zajednice. Kako ste kao urednica odlučivali što je dovoljno važno da završi u časopisu?
Za svaki broj Libre bilo je više ideja i materijala nego mjesta na stranicama! Po izlasku jednog broja Uredništvo se sastajalo za koncipiranje sljedećega. Tradicionalno je na početak svakog izdanja dolazio intervju s nekom poznatom osobom iz hrvatske ili švicarske javnosti. Slijedile su teme iz prava, ekonomije, pa zatim kulture i drugih događanja, posebice iz naših prijateljskih udruga. Urednici su raspolagali raznim informacijama, iznosili smo razne prijedloge. Nije uvijek sve bilo moguće realizirati, od nečega bi se odustalo a nešto ostavilo za sljedeći broj.
Ako je neka tema ocijenjena jako važnom, dobila bi dvije ili čak tri stranice. Ako je tek neka crtica koju je bilo vrijedno zabilježiti, dobila bi recimo, trećinu stranice. Rijetko je uredništvo zaključilo da neka tema nije dovoljno važna. To je bilo uglavnom onda kad se nije dovoljno uklapala u hrvatsko-švicarske okvire.
Jedna od stvari koje ste vrlo rano jasno postavili bila je ideja da Libra ne bude zatvorena hrvatska priča. Htjeli ste da je čitaju i Švicarci i druga generacija Hrvata. Koliko je bilo teško istodobno govoriti “našima” i predstavljati nas onima koji nas možda uopće ne poznaju?
Da, Libra je ispunjavala tu dvostruku zadaću, posebno kroz svoju dvojezičnost, ali i vrlo širokim izborom tema. Tako je svatko mogao naći nešto za sebe. Držim da je djecu koja polaze Hrvatsku dopunsku školu veselilo pronaći svoje radove u Libri. Recepti za neka tipična hrvatska ili švicarska jela, ili za neka zapravo slična jela koja se serviraju na različite načine, ili prikazi istarskih tartufa ili nekih hrvatskih vina, sigurno su teme za dosta široku publiku. Poslovne ljude vjerojatno su više zanimali napisi o tome što švicarske firme privlači da ulažu u Hrvatsku. A intervjui s osobama vrlo različitih zanimanja i interesa, putopisi raznih autora, osvrti na mnogobrojne kulturne i sportske događaje – sve se to moglo složiti u mozaik koji nas predstavlja i onima koji o Hrvatskoj i Hrvatima malo znaju.
Uredništvu je uvijek bilo jako važno i da jezik kojim su prilozi napisani bude njegovan i lako čitak. To se odnosilo i na izvorno hrvatske i na izvorno njemačke tekstove, kao i na sve prijevode. Suradnja s lektorima bila nam je izrazito dragocjena.
Istodobno ste bili pravnica koja je profesionalno djelovala u vrlo zahtjevnom međunarodnom području i urednica kulturnog časopisa koji je nastajao gotovo potpuno volonterski. Što vas je, zapravo, toliko dugo držalo uz Libru?
Ha, to je dobro pitanje. Vjerojatno su te dvije djelatnosti imale dosta sličnosti. Vrlo rado sam se bavila svojim poslom pravnice, regulirala transportne štete i objavljivala članke i knjige iz tog područja. Ali sam isto tako vrlo rado pisala priloge za Libru, vodila intervjue, uređivala tekstove koje su slali drugi autori. I jedno i drugo bilo je u osnovi ono što sam uvijek najviše voljela raditi, naime čitati i pisati!
U jednom ste trenutku kao urednica morali odlučivati i o tome kako predstaviti Hrvatsku. Koliko ste tada razmišljali o tome da Libra zapravo ne informira samo o Hrvatskoj i Hrvatima, nego i, htjeli vi to ili ne, stvara određenu sliku o nama u švicarskom društvu?
Često sam bila iznenađena koliko malo čak i obrazovani Švicarci znaju o Hrvatskoj. Nevjerojatnom mi se činila, recimo, izjava: Nisam znao da uz vašu obalu ima toliko otoka! Ili priča jednog kolege koji je Hrvate u Švicarskoj upoznao kao jednostavne i ne baš obrazovane građevinske radnike pa si je stvorio sliku da su svi takvi, a onda je na odmoru u Hrvatskoj uvidio da i među Hrvatima ima različitih ljudi, “baš kao i među Švicarcima”.
Ono što se uglavnom zna jest da je Hrvatska nekad bila dio Jugoslavije. A to je onda: “Aha, Ostblock!”. Znači da nisu nikad čuli ni za Tita ni za Staljina, ni za raskol među njima, ni za izvanblokovski put nesvrstanosti kojim je Jugoslavija išla. I notorno se Hrvatsku smješta na Balkan, što nije sasvim netočno ako se gleda isključivo geografski. Jednom me je ta jednostranost ponukala da u Libri objavim prilog Znaju li Švicarci što je Balkan?, u kojem sam ga prikazala kao geografski, ali još više kao povijesni i kulturološki pojam. Kad se Balkan tako sagleda, jasno je da Hrvatskoj na njemu baš nije mjesto. Isto tako nije baš naširoko poznato da je Hrvatska već dugo članica Europske unije i da je hrvatski jedan od Unijinih službenih jezika.
Zbog tog neznanja i, mogu reći, predrasuda, Librina zadaća bila je donijeti cijeli spektar informacija o Hrvatskoj. To smo radili na primjer intervjuima sa švicarskim veleposlanicima u Hrvatskoj i s hrvatskim veleposlanicima i konzulima u Švicarskoj. Uz to smo nastojali objaviti priloge koji u najširem smislu povezuju naše dvije zemlje, od portreta hrvatskih znanstvenika i sportaša koji žive u Švicarskoj do izložbe radova Alberta Giacomettija u Zagrebu i nastupa švicarskih glazbenika na Baroknim večerima u Varaždinu.
Moram spomenuti da ipak ima i Švicaraca koji o Hrvatima imaju bolje mišljenje nego ja! Jedan dragi kolega je skupa sa svojim biciklom doletio u Dubrovnik. Namjera mu je bila voziti po magistrali do trajekta za Hvar ili Brač, ne znam više, jer mu tamo ljetuju prijatelji. Ja sam ga svim srcem odgovarala od te vožnje po zavojitoj cesti s puno prometa, s nervoznim vozačima automobila, po vrućini. On se naravno nije dao smesti, a poslije je ispričao da mu vožnja nije bila nimalo neugodna, da su ga automobilisti pažljivo pretjecali u velikom luku, da se ni u jednom trenutku nije osjećao nesigurno. Naravno, bilo mi je drago čuti da sam bila u krivu!
Bili ste i predsjednica Kluba i glavna urednica Libre. Što je bilo teže: voditi ljude ili uređivati tekstove?
Teško mi je to reći. I kao glavna urednica vodila sam ljude – urednike, autore i druge. I sastanci Kluba i sastanci uredništva znali su biti dinamični, nekad polemični, ali uvijek produktivni i motivirajući. I Klub i uredništvo Libre imali su iste ciljeve, dakle išlo se u istom smjeru. Uvijek sam tim sastancima rado prisustvovala, bez obzira jesam li ih vodila ja ili netko drugi. U doba korone su sastanci često morali biti online, što je uglavnom služilo svrsi, ali nije moglo nadomjestiti sastanke uživo u svim njihovim elementima. I kod uređivanja tekstova trebalo je moguće primjedbe, kao i pohvale, priopćavati autorima, prevoditeljima ili lektorima na primjeren način.
Kada ste nakon više od dva desetljeća vidjeli posljednji, 56. broj Libre, što ste prvo pomislili: “Šteta što je gotovo” ili “Vrijeme je da se ovo radi drugačije”?
S vremenom je postalo predvidljivo da Libra ide svom završetku. Izdaci za svaki broj, za grafičko uređenje, tisak i poštarinu, postali su previsoki. Uza sve povremene velikodušne donacije Klub ih više nije mogao pokrivati. U međuvremenu su proradile klupske internetske stranice, nakon nekoliko prethodnih sad je to croatis.ch, pa više nije ni bilo potrebe za objavljivanjem u tiskanom glasilu. Sve se to vremenski nekako dobro i logično poklopilo.
Meni osobno je s jedne strane bilo žao da Libre više neće biti, ali s druge strane me je to oslobodilo od puno sati rada. Zato mi je bilo drago da je došlo vrijeme da drugi ljudi Librine zadaće nastave obavljati na drugi način.
Danas tu ulogu sve više preuzima Croatis.ch. Što biste, kao dugogodišnja urednica Libre, savjetovali ljudima koji danas rade digitalni medij za Hrvate u Švicarskoj? Što nikako ne smiju izgubiti putem?
Savjetovala bih da ne izgube iz vida cilj svog postojanja, a to je objavljivanje priloga o kulturnim i drugim događanjima među Hrvatima u Švicarskoj i pružanje raznih drugih informacija koje promiču prijateljstvo i razumijevanje između Hrvata i Švicaraca.
Bilo mi je žao ustanoviti da autori, posebice iz kruga Hrvata u Švicarskoj, koji su godinama marljivo pripremali priloge za Libru, nisu to nastavili raditi s portalom. Zato bih urednicima portala savjetovala da prvo oforme uredništvo koje će djelovati zajednički, ali u kojem će i zadaće biti raspoređene. Zatim bih im savjetovala da s autorima uspostave ili obnove osobne kontakte, da s njima razgovaraju o mogućim temama, da povremeno organiziraju sastanke urednika i autora jer u takvim grupnim razgovorima uvijek nastane puno novih ideja, i da ne izgube iz vida da ti autori, kad ih se motivira na pravi način, rade s puno entuzijazma i bez naknade. Ovi savjeti zapravo nisu ništa novo, savjetujem urednicima portala da suradnju s autorima i drugim suradnicima njeguju onako kako sam ja to godinama radila. Jer lijepo je imati dobro uređen digitalni medij, ali je onda tim veća šteta ako su prilozi dosta jednostrani ili budu objavljivani u većim vremenskim razmacima. I iza digitalnog medija stoje ljudi. Zato je zadaća urednika da njeguju svoje odnose s autorima. I to je moj najvredniji savjet.
Ako biste danas, nakon svega što ste prošli s HKK-om i Librom, morali jednom rečenicom objasniti zašto je uopće potreban hrvatski kulturni klub u Švicarskoj, što biste rekli?
I danas je, kao i prije četvrt stoljeća, potreban zbog dijaloga između Švicaraca i Hrvata u Švicarskoj.
